Ozonski omotač najviše ugrožen klorom i bromom
Ozonski omotač zaustavlja većinu štetnih sunčevih UV-B zraka, a potpuno nas štiti i od smrtonosnog UV-C zračenja. Zato je ozonski omotač uistinu prijeko potreban štit za održanje života na planeti Zemlji. Njegovim oštećenjem povećava se prodiranje štetnih zračenja na Zemlju, a to povećava broj zloćudnih i dobroćudnih tumora kože te katarakta očiju, smanjuje urode usjeva i oštećuje materijalna dobra.
Brojne kemikalije koje je proizveo čovjek, a sve imaju zajednička svojstva da su u donjim slojevima atmosfere izvanredno postojane, uglavnom netopive u vodi, sadržavaju klor ili brom, ostaju dugo vremena u zraku i postupno dospijevaju u sve dijelove atmosfere, pa i u stratosferu gdje se razgrađuju djelovanjem sunčeva zračenja, oslobađajući atome klora ili broma koji uništavaju ozon.
“Najopasnije” kemikalije za ozonski omotač su klorofluorougljikovodici (CFC) i haloni (sadrže brom). CFC služe kao sredstvo za hlađenje u hladionicima i klimatizacijskim uređajima, kao potisni plin u limenkama aerosola, kao sredstvo za upuhavanje u proizvodnji fleksibilnih pjena za jastuke i madrace te kao sredstvo za čišćenje štamparske i druge opreme. Haloni su još snažniji “uništavači” ozona, a pretežno se upotrebljavaju za gašenje požara.
Te i mnoge druge štetne kemikalije upravo su “Montrealskim protokolom” predviđene za povlačenje iz upotrebe. Dosadašnjom provedbom projekata postignut je napredak u prestanku upotrebe CFC-a u proizvodnji pjena i aerosola, dok se proizvodnja istoga u aerosolima za medicinsku pomoć povećala.
Svjetske šume propadaju brže nego što se misli
Ogromna područja šuma nestaju iznimno velikom brzinom i Zemlja bi mogla ostati bez njih puno prije nego što se dosad pretpostavljalo, vele istraživači
Ogromna područja šuma nestaju iznimno velikom brzinom i Zemlja bi mogla ostati bez njih puno prije nego što se dosad pretpostavljalo, vele istraživači iz World Resources instituta u Washingtonu (https://www.wri.org). I onaj dio sada postojećih šuma koje se smatraju netaknutima zapravo je u velikoj mjeri oštećen i ugrožen. Znanstvenici su proučavali šume Sjeverne Amerike, Rusije, Indonezije, središnje Afrike, Čilea i Venecuele te zaključili da su tamošnje šume uništene cestama i naseljima, a dosad su mislilo da su netaknute. Jedino pozitivno u njihovom izvještaju je činjenica da neke zemlje rade na pošumljavanju te da su velike korporacije shvatile važnost očuvanja šuma.
Plastična boca razgrađuje se pola milenija
Proces razgradnje krute tvari u vodama jako je dugotrajan. Za razgradnju autobusne karte potrebno je do mjesec dana, pamučne tkanine od jednog do pet mjeseci, konopca od 3-14 mjeseci, vune – godinu dana, komadića obojenog drveta 13 godina, aluminijske limenke od 200-500 godina, plastične boce 450 godina, a za staklenu bocu nije određeno vrijeme razgradnje.
Nadalje, izlučivanjem krutog otpada u vodu odlaze razna organska otapala, boje, teški metali, poliklorirani bifenili i dr. komponente i istodobno se povećava kemijsko onečišćenje vode i vodenih organizama.
Računalni otpad – pošast novog doba
Jedan od evidentnih problema koje računala stvaraju jest njihov štetni utjecaj nakon što izađu iz upotrebe, odnosno utjecaj računalnog otpada. Koliko je on zaista opasan?
S tim ciljem pogledajmo slijedeće: U računalnoj opremi moguće je naći:
1: OLOVO – u katodnoj cijevi CRT ekrana, te u spojevima
2: ARSEN – u starijim katodnim cijevima CRT ekrana
3: Polybrominated kao usporivač plamena u plastičnim kućištima, kablovima i integriranim krugovima
4: SELEN – u integriranim krugovima kao ispravljač napona
6: KADMIJ – u integriranim krugovima i poluvodičkim elementima
7: HEKSAVALENTNI KROM – u čeličnim dijelovima kao zaštita od korozije
8: KOBALT – u željezu kao dio elektromagneta
9: MERKUR – u prekidačima i kućištu
Osim ovih otrovnih tvari, u računalu i drugoj elektroničkoj opremi (kao što su TV uređaji, mobiteli, i drugo), postoje i drugi elementi kao što su živa, bakar, barij, berilij, fosfor, brom, mnoge vrste PVC-a (koje gorenjem mogu oslobađati dioksin), i drugo. Prema navedenome evidentno je da ovakva oprema jednostavno bačena na odlagalište smeća može biti potencijalno vrlo opasna za ljudsko zdravlje i okoliš. Studije i statistike pretpostavljaju oko 100 miliona mobilnih telefona i 800 miliona (u nekim procjenama ova brojka značajno prelazi dvije milijarde) računala na otpadima. Tako se nametnulo pitanje: što učiniti? Nameću se tri moguća rješenja:
- repariranje radi daljnjeg korištenja,
- deponiranje na posebnim odlagalištima,
- reciklaža.
Repariranje se već uvelike provodi, jer je ekonomski najisplativije. U Hrvatskoj postoji nekoliko tvrtki koje se bave uvozom i repariranjem starih računala. Procjenjuje se da se tek oko 3% računalne opreme ponovo iskoristi na ovaj način. Deponiranje se također provodi, ali u samo nekim zemljama svijeta. No, čak ni tamo nije potpuno kontrolirano. Posljednja opcija je i najbolja, ali najskuplja. Ona podrazumijeva rastavljanje računala do najsitnijih dijelova, te korištenje dijelova kao sekundarne sirovine. Ovdje postoje mnogi problemi, a najveći je cijena ljudskog rada.
Ovakva reciklaža se mora obavljati pomoću velikog broja radnika, a važan je i zdravstveni rizik, odnosno štetni utjecaj ovakvog otpada na ljude. Do sada su od raznih zemalja potpisani mnogi akti, najavljene mnoge mjere, no značajnijih pomaka još nema. Europska unija i Japan poduzimaju korake u naplati računalnog otpada, te deponiranje i djelomično recikliranje. U ovim zemljama je zabranjen izvoz ovakvog otpada u treće zemlje. U ovu svrhu je još 1994. potpisana Bazelska Konvencija kojom se ovako nešto izričito zabranjuje. Do danas su SAD jedina zemlja koja nije ratificirala ovaj sporazum, te je SAD najveći izvoznik računalnog otpada u treće zemlje. Postoje podaci da se oko 50-80% računalnog otpada iz SAD-a izveze (uglavnom u Kinu).
Razgradnjom se često bave siromašne sredine, gdje nerijetko rade i djeca. Najpoznatije „razlagalište“ elektroničkog otpada nalazi se u Guiyu u Kini, gdje je, prema podacima iz 2004. godine radilo više od 100 000 ljudi na reciklaži. Slični „centri“ za reciklažu su u New Delhiju (Indija), Karachiju (Pakistan). Ovi centri „rade“ ispod svakog civilizacijskog nivoa. Za kraj ostaje nada da će razvijenije zemlje koje na proizvodnji računala zarađuju poduzeti korake u zbrinjavanju računalne opreme, umjesto dosadašnje prakse izvoza smeća.
